Dani su prolazili a moj fond pjesama i sviranje gitare je rastao. Nikada nisam naučio akorde, koje ni danas ne znam do kraja, nego čujem pjesmu i
jednostavno odsviram. Nije bilo boljeg zabavljača za derneke nego ja. Svi su me zvali i vrlo brzo sam postao zapazena faca u gradu i to je počelo da
mi prija. 16 godina, visok, mlad, sviram i pjevam...Apsolutno Romantichno.
Pošto moji nisu imali dovoljno para, bio sam prinudjen da pravim sopstveni stil oblačenja koji sam doveo do perfekcije ludila. Tako se nisu oblačili ni
Depče Mode, samo mozda Sigue Sigue Sputnik. Ošišao sam se i na krestu, na šta su ljudi gledali kao da sam nešto nenormalno, ali meni je prijao
publicitet i tada sam shavatio da je publicitet publicitet... bio mio ili ne!
U gradu sam bio zaštichen jer mi je očuh bio Samostalni Inspektor Milicije i svi su to znali. Odlaskom u vojsku, bio sam pozvan od predsjednika
kulturne sekcije da budem pjevač u novo oformljenoj grupi Premantura. Tako se zvao dio grada Pule, a ujedno i kasarna. Bio sam presretan...Dom
JNA i 7 ljudi bend. Tada sam sreo svog jarana iz Sarajeva koji baš završi njihov termin za probu. On je bio gitarista u drugom bendu Muzil. Odmah
sam osjetio konkurenciju i osjetio potrebu da pobjedim na takmičenju vojnih opština. Glavna nagrada je bilo gostovanje u vojnim opštinama Shibenik,
Zadar i Split-Lora. Da ne duljim...naravno da smo pobjedili i tada sam otišao na prvu malu turneju od 6 dana. Po povratku sam se opasno aktivirao i
sastavio Hor u saradnji sa srednjim školama...30 preljepih srednjoškolki od kojih sam napravio nove Mostarske Kiše...zamisli njih 5 ili 7 dodje po
mene svaku subotu i ja, naravno, dobijam prenoćišta. Osjećao sam se kao da mi je neko platio godinu dana na moru i to nikada mi nije bilo ljepše u
zivotu nego tada u vojsci. Naravno da sam imao i glumačku sekciju, gdje sam slao zahtjev za školu u kojem sam trazio da mi na odredjene dane,
oslobodi 7 učenika....6 koka i jedan frajer. UH... kad se sjetim...sad bih se vratio!!!
Po povratku iz vojske, koza boje bakra, a samo 69 kg...visina 192 cm...jah!!! Naravno nastavio sam tradiciju derneka dok se u jednom momentu
pojavio novi treći program ili DOBRE VIBRACIJE. Voditelj novog noćnog programa je bio Zoran Stevanović, voditelj sa Omladinskog Radija-emisija
Histerični Ponedeljak. Nešto po tom g. Svrza, koji je bio urednik tog programa, iznajmio svoj novi prostor, kupio opremu i postao privatna televizija. Na
TVSA-u je još uvijek ostao zar da tinja koji se pretvorio u novi treči kanal...SA 3 !!!
Svi smo gledali treči kanal jer je bio nešto kao omladinski program sa radija ali TV verzija...kad ono sve moji jarani i jaranice na TV-u!!! Tamara, Maja Cengle, Zlaja
Teen Screan i to prepričavaju neke fazone koje sam im ja prodao. Tada sam se osjećao ljubomornim i da mi je nanesena neoravda. Otišao sam u redakciju Sa3
na dogovoreni sastanak sa Markom Milovićem, koji je teda bio muzički urednik. Sastanak sa Markom mi je sredio jedan jaran sa omladinskog programa Neven
Andjelić u BB-u, veče kada je Dino Dvornik prvi put u svojoj karijeri predstavio svoj prvi album Ti si u mislima i to baš u Sarajevu.
Toliko sam se bio rasplesao da me je u jednom momentu pozvao na binu. Marku je to palo u oči...moja spontanost i ponašanje na stage-u, eni vejz dobio sam
emisiju i saradnicu Renatu Dabić koja je bila haos zgodna i prava vatra...baš smo bili jedno za drugo. Dok sam radio na TV-u obišao sam Jugu, a da ne pričamo o
onom periodu dok sam svirao po dernecima, jer sam bio aktivista u FSJ-u...Ferijalnom Favezu Jugoslavije.
Vrlo brzo nakon toga sam preshao na Radio M, koji je tek krenuo sa radom. Tu sam se naizad pronašao...Radio voditelj na 20-om spratu Unisovih zgrada u
samom centru grada Sarajeva....svog grada koji vidiš na dlanu kroz staklene zidove. Tad se nije znalo šta je CD, a Mirso ih je imao I to oko 1000 komada, a pored
toga i sve ostalo...ma uzivao sam. Zamisli...4 zvučnika u 4 ćoška, pogasiš svjetla, a samo lampice radijske opreme, osvjetljavaju stakleni studio, muzika,
Sarajevo....ljudi...
Radio M mi je omogućio da se predstavim publici i da postanem Srle. Na godišnjici našeg radija, koju smo slavili koncertom na Zetri, dobio sam ulogu da otvorim
koncert sa svojim bendom i da najavim sve učesnike, od kojih su bili:
Regina, Hara Mata Hari, Tifa Bend, Divlje Jagode itd. U Glavnom svi poznati bendovi iz Sarajeva i Neki iz ostatka bivše YU. Tada sam se okušao na velikom stage-
u i dozivio extazu koja me još uvijek prati, Jednostavno...kad te taj prirodni adrenalin spuca...jaro...nazad nema. Neopisivo!!! Sjećam se da me je tada Vetko
Šaleka potapšao po ramenu i rekao" bravo lave...samo nastavi!" On je bio Mirsin jaran i saradnik našeg radija.
Nastavlja se
jednostavno odsviram. Nije bilo boljeg zabavljača za derneke nego ja. Svi su me zvali i vrlo brzo sam postao zapazena faca u gradu i to je počelo da
mi prija. 16 godina, visok, mlad, sviram i pjevam...Apsolutno Romantichno.
Pošto moji nisu imali dovoljno para, bio sam prinudjen da pravim sopstveni stil oblačenja koji sam doveo do perfekcije ludila. Tako se nisu oblačili ni
Depče Mode, samo mozda Sigue Sigue Sputnik. Ošišao sam se i na krestu, na šta su ljudi gledali kao da sam nešto nenormalno, ali meni je prijao
publicitet i tada sam shavatio da je publicitet publicitet... bio mio ili ne!
U gradu sam bio zaštichen jer mi je očuh bio Samostalni Inspektor Milicije i svi su to znali. Odlaskom u vojsku, bio sam pozvan od predsjednika
kulturne sekcije da budem pjevač u novo oformljenoj grupi Premantura. Tako se zvao dio grada Pule, a ujedno i kasarna. Bio sam presretan...Dom
JNA i 7 ljudi bend. Tada sam sreo svog jarana iz Sarajeva koji baš završi njihov termin za probu. On je bio gitarista u drugom bendu Muzil. Odmah
sam osjetio konkurenciju i osjetio potrebu da pobjedim na takmičenju vojnih opština. Glavna nagrada je bilo gostovanje u vojnim opštinama Shibenik,
Zadar i Split-Lora. Da ne duljim...naravno da smo pobjedili i tada sam otišao na prvu malu turneju od 6 dana. Po povratku sam se opasno aktivirao i
sastavio Hor u saradnji sa srednjim školama...30 preljepih srednjoškolki od kojih sam napravio nove Mostarske Kiše...zamisli njih 5 ili 7 dodje po
mene svaku subotu i ja, naravno, dobijam prenoćišta. Osjećao sam se kao da mi je neko platio godinu dana na moru i to nikada mi nije bilo ljepše u
zivotu nego tada u vojsci. Naravno da sam imao i glumačku sekciju, gdje sam slao zahtjev za školu u kojem sam trazio da mi na odredjene dane,
oslobodi 7 učenika....6 koka i jedan frajer. UH... kad se sjetim...sad bih se vratio!!!
Po povratku iz vojske, koza boje bakra, a samo 69 kg...visina 192 cm...jah!!! Naravno nastavio sam tradiciju derneka dok se u jednom momentu
pojavio novi treći program ili DOBRE VIBRACIJE. Voditelj novog noćnog programa je bio Zoran Stevanović, voditelj sa Omladinskog Radija-emisija
Histerični Ponedeljak. Nešto po tom g. Svrza, koji je bio urednik tog programa, iznajmio svoj novi prostor, kupio opremu i postao privatna televizija. Na
TVSA-u je još uvijek ostao zar da tinja koji se pretvorio u novi treči kanal...SA 3 !!!
Svi smo gledali treči kanal jer je bio nešto kao omladinski program sa radija ali TV verzija...kad ono sve moji jarani i jaranice na TV-u!!! Tamara, Maja Cengle, Zlaja
Teen Screan i to prepričavaju neke fazone koje sam im ja prodao. Tada sam se osjećao ljubomornim i da mi je nanesena neoravda. Otišao sam u redakciju Sa3
na dogovoreni sastanak sa Markom Milovićem, koji je teda bio muzički urednik. Sastanak sa Markom mi je sredio jedan jaran sa omladinskog programa Neven
Andjelić u BB-u, veče kada je Dino Dvornik prvi put u svojoj karijeri predstavio svoj prvi album Ti si u mislima i to baš u Sarajevu.
Toliko sam se bio rasplesao da me je u jednom momentu pozvao na binu. Marku je to palo u oči...moja spontanost i ponašanje na stage-u, eni vejz dobio sam
emisiju i saradnicu Renatu Dabić koja je bila haos zgodna i prava vatra...baš smo bili jedno za drugo. Dok sam radio na TV-u obišao sam Jugu, a da ne pričamo o
onom periodu dok sam svirao po dernecima, jer sam bio aktivista u FSJ-u...Ferijalnom Favezu Jugoslavije.
Vrlo brzo nakon toga sam preshao na Radio M, koji je tek krenuo sa radom. Tu sam se naizad pronašao...Radio voditelj na 20-om spratu Unisovih zgrada u
samom centru grada Sarajeva....svog grada koji vidiš na dlanu kroz staklene zidove. Tad se nije znalo šta je CD, a Mirso ih je imao I to oko 1000 komada, a pored
toga i sve ostalo...ma uzivao sam. Zamisli...4 zvučnika u 4 ćoška, pogasiš svjetla, a samo lampice radijske opreme, osvjetljavaju stakleni studio, muzika,
Sarajevo....ljudi...
Radio M mi je omogućio da se predstavim publici i da postanem Srle. Na godišnjici našeg radija, koju smo slavili koncertom na Zetri, dobio sam ulogu da otvorim
koncert sa svojim bendom i da najavim sve učesnike, od kojih su bili:
Regina, Hara Mata Hari, Tifa Bend, Divlje Jagode itd. U Glavnom svi poznati bendovi iz Sarajeva i Neki iz ostatka bivše YU. Tada sam se okušao na velikom stage-
u i dozivio extazu koja me još uvijek prati, Jednostavno...kad te taj prirodni adrenalin spuca...jaro...nazad nema. Neopisivo!!! Sjećam se da me je tada Vetko
Šaleka potapšao po ramenu i rekao" bravo lave...samo nastavi!" On je bio Mirsin jaran i saradnik našeg radija.
Nastavlja se
| Copyright © 2005 Srčani Udar, Niagara Falls, Canada. Sva prava zadržana. Zabranjena je reprodukcija u potpunosti ili parcijalno bez dozvole. Javno izvodjenje je zaštićeno autorskim pravima. |
Pa moj prvi performans sam imao sa Sabinom Bambur, mojom prvom ljubavi, u 4-toj godini zivota. Tada sam pjevao jednu pjesmu
plešući sa Sabinom i na kraju sam ispričao vic kojem su se svi smijali, a ja nisam ništa kontao šta je tako smiješno. Bio sam i
suviše mali, a vic sam dobio od vaspitačice Zrinke koji sam morao nauchiti na pamet i da glumim pojedine osobe u vicu. Dobro se
sjećam tog osjećaja topline...skoro da se upišah od ljepote.
U osnovnoj školi sam bio uvijek drugačiji od svih, od likovnih radova do muzičke sekcije. Uvijek sa volio apstraktne stvari, muziku,
slikanje, vajanje, glumu, gramofone i ploče, imitiranje prirodnih i vještachkih zvukova...to sam sve radio, a nisam, tada, bio ni
svjestan da sam to mogao samo ja i niko drugi u školi.Na sjednicama nastavničkog vijeća, direktorica Borka me je uvijek zvala da
dodjem poslije ruchka da im malo njih njima imitiram. Zamisli...onaj koga imitiram se uvijek najviše smije! Ljudi u komšiluku i Mati
su mi uvijek govorili da sam isti otac, a ništa nisam znao o njemu osim da je bio vojni muzičar koji je svirao trombon i to vrlo
zajebano. Pričali su mi da je volio društvo i ljude, noćna ptica, boem i romantik...volio je ZENE!!! Stara mi je pričala da je stalno
imao afere jer on nije bio samo vojnik nego je ujedno svirao u Sarajevskoj Operi, u Rrevialnom orkestru RTVSA i osnovao je grupu
Ambasadori.
Osnovna škola mi je ostala upečatljiva jer sam ostavio mnogo stvaralaštva, ideja radova iza sebe koji su bili aktuelni i dok sam bio u
srednjoj školi...sjećam se dobro Bambur Sabina, Zorn Ivana i ja. Ja skinuo tada evrovizisku pjesmu od Danijela Popovića-Djuli, njih dvije
plesu Aske. Nastupali smo bez muzike, a zvučalo je kao da nas je 10. I tada sam opet osjetio onaj poznati filing iz obdaništa, zbornice iz
kabineta muzičkog, ogledala itd.
Gitaru sam nauchio na moru...tada sam imao 14 godina, kada se u C zoni Kampa Baško Polje, pored našeg šatora, pojavila neka dvojica
momaka iz Doboja...Vili i....zaboravio sam kao se ovaj drugi zvao, a baš je on svirao gitaru...da da Zile!!! Prvo sam jedno veče iz šatora čuo
kako neko svira i pjeva...uzivao sam i divio se. Sljedeće veče čuo sam organizaciju zurke iza moga šatora, koja kad je počela, kao da je hor
ljudi, zeljan pjesme i gitare, uz vatru i votku, zapjevao....ali onako polu njezno i polu zeljno da vrisne...kao da sam sanjao. Izashao sam iz
shatora krenuo prema gitari i Ziletu. Upitao sam ga dali mogu da sjednem pored njega...kao da me sunce ogrijalo, kada mi je odobrio.
Nisam skidao oči sa gitare i pratio sam polja i zice koje je Zile pritiskao. Sve sam memorisao po pjesmama koje je svirao, nakon toga uzeo
sam olovku i papir i uputio se u WC.
Zaključao sam se u seraonu i počeo da crtam vrat gitare sa zicama. Na mjestima gdje je Zile pritiskao zice, ja sam stavljao kruziće. Sledeći
dan ujutro sam upitao Zileta da posudim gitaru. Na svu moju radost svijeta on mi je posudio. Uzeo sam gitaru i tada sam se zaljubio. Zile i
Vili su otišli na plazu, kao i svi moji , a ja sam zamolio moje da me ostave u kampu da probam gitaru i ono što sam crtao. Nevjerovatno...
proizveo sam prvi zvuk na gitari, koji je bio skladan i divan...prosto nisam mogao da vjerujem da ja to radim a-mol! Prvi moj akord!!! Počeli
su da me bole prsti, na ivici izdrzljivosti, ali sam svirao. Dobih plikove na jagodicama, ali tri dana poslije toga sam osjetio da su mi jagodice
očvrsnule. Sedmi dan sam već bio na derneku iza moga shatora i odsvirao 3 pjesme...Sa Tvojih Usana, Sto Na 3 Noge i Krivo Je More.
plešući sa Sabinom i na kraju sam ispričao vic kojem su se svi smijali, a ja nisam ništa kontao šta je tako smiješno. Bio sam i
suviše mali, a vic sam dobio od vaspitačice Zrinke koji sam morao nauchiti na pamet i da glumim pojedine osobe u vicu. Dobro se
sjećam tog osjećaja topline...skoro da se upišah od ljepote.
U osnovnoj školi sam bio uvijek drugačiji od svih, od likovnih radova do muzičke sekcije. Uvijek sa volio apstraktne stvari, muziku,
slikanje, vajanje, glumu, gramofone i ploče, imitiranje prirodnih i vještachkih zvukova...to sam sve radio, a nisam, tada, bio ni
svjestan da sam to mogao samo ja i niko drugi u školi.Na sjednicama nastavničkog vijeća, direktorica Borka me je uvijek zvala da
dodjem poslije ruchka da im malo njih njima imitiram. Zamisli...onaj koga imitiram se uvijek najviše smije! Ljudi u komšiluku i Mati
su mi uvijek govorili da sam isti otac, a ništa nisam znao o njemu osim da je bio vojni muzičar koji je svirao trombon i to vrlo
zajebano. Pričali su mi da je volio društvo i ljude, noćna ptica, boem i romantik...volio je ZENE!!! Stara mi je pričala da je stalno
imao afere jer on nije bio samo vojnik nego je ujedno svirao u Sarajevskoj Operi, u Rrevialnom orkestru RTVSA i osnovao je grupu
Ambasadori.
Osnovna škola mi je ostala upečatljiva jer sam ostavio mnogo stvaralaštva, ideja radova iza sebe koji su bili aktuelni i dok sam bio u
srednjoj školi...sjećam se dobro Bambur Sabina, Zorn Ivana i ja. Ja skinuo tada evrovizisku pjesmu od Danijela Popovića-Djuli, njih dvije
plesu Aske. Nastupali smo bez muzike, a zvučalo je kao da nas je 10. I tada sam opet osjetio onaj poznati filing iz obdaništa, zbornice iz
kabineta muzičkog, ogledala itd.
Gitaru sam nauchio na moru...tada sam imao 14 godina, kada se u C zoni Kampa Baško Polje, pored našeg šatora, pojavila neka dvojica
momaka iz Doboja...Vili i....zaboravio sam kao se ovaj drugi zvao, a baš je on svirao gitaru...da da Zile!!! Prvo sam jedno veče iz šatora čuo
kako neko svira i pjeva...uzivao sam i divio se. Sljedeće veče čuo sam organizaciju zurke iza moga šatora, koja kad je počela, kao da je hor
ljudi, zeljan pjesme i gitare, uz vatru i votku, zapjevao....ali onako polu njezno i polu zeljno da vrisne...kao da sam sanjao. Izashao sam iz
shatora krenuo prema gitari i Ziletu. Upitao sam ga dali mogu da sjednem pored njega...kao da me sunce ogrijalo, kada mi je odobrio.
Nisam skidao oči sa gitare i pratio sam polja i zice koje je Zile pritiskao. Sve sam memorisao po pjesmama koje je svirao, nakon toga uzeo
sam olovku i papir i uputio se u WC.
Zaključao sam se u seraonu i počeo da crtam vrat gitare sa zicama. Na mjestima gdje je Zile pritiskao zice, ja sam stavljao kruziće. Sledeći
dan ujutro sam upitao Zileta da posudim gitaru. Na svu moju radost svijeta on mi je posudio. Uzeo sam gitaru i tada sam se zaljubio. Zile i
Vili su otišli na plazu, kao i svi moji , a ja sam zamolio moje da me ostave u kampu da probam gitaru i ono što sam crtao. Nevjerovatno...
proizveo sam prvi zvuk na gitari, koji je bio skladan i divan...prosto nisam mogao da vjerujem da ja to radim a-mol! Prvi moj akord!!! Počeli
su da me bole prsti, na ivici izdrzljivosti, ali sam svirao. Dobih plikove na jagodicama, ali tri dana poslije toga sam osjetio da su mi jagodice
očvrsnule. Sedmi dan sam već bio na derneku iza moga shatora i odsvirao 3 pjesme...Sa Tvojih Usana, Sto Na 3 Noge i Krivo Je More.
Srdjan Stefanović - Srle
Autobiografija
